SISTEMSKI NAČIN UREĐENJA RADNIH ODNOSA I POSEBNI ZAKONI I deo
NEDOUMICE
RADNO PRAVO
UDK: 349.22
SISTEMSKI NAČIN UREĐENJA RADNIH ODNOSA I POSEBNI ZAKONI
I deo
I deo
* Borivoje Živković, sudija Apelacionog suda u Beogradu u penziji.
Rezime: U oceni da li je ostvarena zaštita jedinstva pravnog poretka kod ustavne kontrole posebnog zakona nije dovoljno izvršiti njegovo vrednovanje, kada postoje dva ili više organskih zakona samo u odnosu na jedan od njih. Nužno je prethodno oceniti njihov odnos i utvrditi koji od njih ima karakter pravno važnog sistemskog zakona sa obrazloženim razlozima u toj nameni. Za odgovor na to pitanje u članku su dati razlozi za zaključak: da je to onaj zakon koji uređuje merodavnu društvenu oblast. Tako, na primer, Zakon o radu je matični zakon za radnopravni režim na istu temu. Uslov je da norma organskog zakona koja uređuje određeni društveni odnos nije drugačije propisala.
Ključe reči: sistemski zakoni, posebni zakoni, jedinstvo pravnog poretka.
Uvodne napomene
Zakon o radu kao matični zakon na temu uređenja rada i s tim u vezi prava, obaveza i odgovornosti iz radnog odnosa i rada van radnog odnosa svojim normama ne isključuje posebne zakone o radnim odnosima.1) Suprotno, on ostavlja normativni prostor za njihov sadržaj i naređuje svojom po karakteru upućujućom normom njihov prioritet u odnosu na njega u primeni prava pa i onda kada norme posebnog zakona o radnim odnosima propisuju drugačije rešenje.
Na to upućuje njegova odredba člana 2. stava 2, koja propisuje: Odredbe ovog zakona primenjuju se i na zaposlene u državnim organima, organima teritorijalne autonomije i lokalne samouprave i javnim službama, ako zakonom nije drukčije određeno.
Reč zakon u tekstu ove norme je napisana malim slovima a njegovo posebno određenje sa stanovišta ZOR kao sistemskog zakona je oblast radnih odnosa. Ratio legis ovog rešenja je potreba da se normativno iskaže posebnost radne sredine na koju se ono odnosi – ono što je samo karakteristično i od značaja za taj ambijent gde se određeni posebni zakon primenjuje.
Taj posebni zakon u ovoj oblasti je na primer i Zakon o državnim službenicima, čije se odredbe primenjuju na zaposlene u državnim organima, organima teritorijalne autonomije i lokalne samouprave i javnim službama, a u slučaju da njegove norme o tome ćute u primeni je ZOR.2)
Na taj način uređen je i definisan normativni odnos između Zakona o radu i posebnih zakona o radnim odnosima pravilom sa stanovišta merodavnog zakona na tu temu i dat prioritet u primeni posebnom zakonu – da se primenjuje odgovarajuća norma posebnog zakona ako ona drugačije propisuje sadržaj određenog radnopravnog odnosa. U teoriji se naglašava prioritet posebnog zakona u odnosu na ZOR kao matični zakon i dozvoljava njegova primena samo u slučaju da je u sadržaju posebnog zakona izostao odgovor na odgovarajuću temu.3) U tom značenju je i hipotetički iskaz iz st. 2. i 3. člana 2. ZOR: ako zakonom nije drugačije određeno. Ovo tumačenje je u skladu sa pravim značenjem koje proizlazi iz jezičkog značenja naznačene norme ZOR. Da je zakonodavac dozvolio drugačije tumačenje, ne bi u sadržaju odredbe člana 2. taj odnos definisao upućujućim pravilom na posebne zakone ne ostavljajući prostor za suprotno rešenje.
Ovde se mora voditi računa zato i o ograničenju koje proizlazi iz te posebnosti i potrebi da se ona iskaže u odnosu na sadržaj posebnih radni odnosa. O tome se izjašnjava i praksa Evropskog suda za ljudska prava, koja i ako ukazuje na povredu u postupku, priznaje posebnost zakonskog rešenja u postupku zapošljavanja kada je reč o službi bezbednosti uz uslov da ne narušava samu suštinu prava. Evo kako se to obrazlaže: ,,Sud će najpre ispitati da li pomenuto ograničenje ograničava samu suštinu prava a naročito da li teži opravdanom cilju i da li postoji razumni odnos upotrebljenih sredstava i cilja čijem se postizanju teži. U ovom slučaju sud je primetio da ni u jednoj fazi postupka koji je pokrenuo podnosilac predstavke nije izvršeno nezavisno ispitivanje od strane tela odnosa osnovanog prema zakonima iz 1976. i 1989. godine za utvrđivanje činjeničnog stanja, činjenica koje su dovele do toga da ministar izda uverenje prema odeljku člana 42. Zakona iz 1976. godine. Sudu za pravično zapošljavanje nije iznet nikakav dokaz zašto je podnosioca smatrao opasnim za javnu bezbednost…“4)
Pravni poredak
Elemenat određenja pravnog poretka prepoznaje se i kroz odnos zakona i ako to još nije dovoljno za utvrđivanje pravog značenja određene zakonske norme. To je ono što se u normativističkom pristupu iskazuje kao sistem pravnih normi. Pojam pravni poredak određuje sistem normi kojima se uređuje društveni odnos (normativni elemenat) a koje su donete po propisanom postupku čime se ostvaruju određene vrednosti i interesi za taj odnos (vrednosni elemenat) i lica ponašaju u skladu sa njihovim sadržajem (materijalni elemenat). Za razliku od pravnog poretka (koji sadrži normatnivni i realni elemenat) pravni sistem uključuje ne samo normativni već i vrednosni elemenat u hijerarhijskom poretku. U tom smislu i u teoriji je prisutno mišljenje: da pravni poredak ima samo dva elementa: pravni i faktički.5)
To nisu svi odnosi već samo oni za koje postoji interes da budu uređeni i na odgovarajući način usmereni. U tom smislu se u teoriji uzimajući u obzir i vrednosni elemenat navodi: ,,Pošto se pravni poredak sastoji iz pravnih normi ljudskog ponašanja po njima i pravnih vrednosti on može rastaviti na tri elementa. Prvi element je normativan i sastoji se iz normi; drugi je faktičan i sastoji se iz ponašanja ljudi po normama; treći je vrednosni i sastoji se iz pravnih vrednosti.“6)
U teoriji se posebno naglašava i značaj definicije pojma pravni poredak koju je dao Šmit u čijem se sadržaju naglasak stavlja na pravila ili zbir pravila i ako ne isključuje da je to elemenat pravnog poretka – „samo sastavni deo i sredstvo poretka jer norma i pravilo ne stvaraju poredak i s tim u vezi da normativistički pristup izoluje normu.“7)
Pošto je pravna norma elemenat pravnog poretka ne može se po prirodi stvari zanemariti u njenom tumačenju a u cilju utvrđivanja njenog pravog značenja to što je ona povezana sa drugim normama i s tim u vezi značaj koji to povezivanje ima za utvrđivanje njenog pravog značenja. Posledica toga je i potreba za sistematskim tumačenjem u smislu utvrđivanja značenja određene pravne norme na osnovu njene veze sa drugom/im odgovarajućim pravnim normama.8)
O pravnom poretku kao ustavnom načelu govori odredba člana 167. stav 1. tačka 1. Ustava Republike Srbije kojom je propisano: Ustavni sud odlučuje o: saglasnosti zakona i drugih opštih akata sa Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i potvrđenim međunarodnim ugovorima.9)
Primenom toga načela ostvaruje se na teritoriji Republike Srbije i kontrola sa stanovišta Ustava koja je poverena isključivo u ovlašćenje Ustavnom sudu Republike Srbije. Na taj način se ostvaruje vrednovanje rezultata zakonodavne aktivnosti Skupštine Srbije iz odredbe člana 99. stav 1. tačka 7. Ustava: u čijoj je nadležnosti i donošenje zakona i drugih opštih akata iz nadležnosti Republike Srbije. U nadležnosti je Ustavnog suda i kontrola ustavnosti zakona. Ta kontrola se vrši i sa stanovišta jedinstva pravnog poretka. O tome govori odredba člana 194. stav 1. Ustava koja je naslovljena kao: Hijerarhija domaćih i međunarodnih opštih pravnih akata i glasi: Pravni poredak Republike Srbije je jedinstven. To podrazumeva da se naznačena hijerarhija mora vrednovati poštujući jedinstvo pravnog poretka. Pri oceni da li je to jedinstvo ostvareno mora se voditi računa i da svaka normativna razlika nije posledica neusklađenosti zakona, već da bi zaslužila kontrolu treba odgovoriti i na pitanje da li je ona dopuštena zbog svoje posebnosti karakteristične za značaj pravnog odnosa koji uređuje, ili je reč o nepodnošljivoj normativnoj suprotnosti. To je u skladu i sa ostvarivanjem ne samo pravne sigurnosti već i jednakosti, ljudskih prava, sloboda. Nije svaka normativna razlika narušavanje naznačenog jedinstva pravnog poretka. To bi bilo kruto tumačenje ovog pojma i ne bi odgovaralo posebnostima određenih pravnih odnosa koje uređuje odgovarajuća pravna norma. Istraživanja kroz analizu odluka Ustavnog suda pokazuju da odnos Ustavnog suda i zakonodavne aktivosti nosi atribut promenljivosti „uz jačanje sudskog aktivizma.“ Na osnovu sprovedenog istraživanja zaključuje se da, u teorijskom smislu, odnos koji se uspostavlja između ustavnog suda i parlamenta u oblasti ostvarivanja i zaštite ustavnosti zakona predstavlja odnos saradnje, a ne odnos sukoba, ali da u praksi, čak i u državama razvijene demokratije, taj odnos predstavlja odnos promenjivog karaktera, u kojem postepenu prevlast sve više ostvaruje ustavni sud jačanjem koncepcije sudskog aktivizma. Takođe se zaključuje da dobar ustavni okvir predstavlja nužan uslov odnosa saradnje pomenuta dva organa, ali ne i dovoljan uslov, jer pretpostavlja postojanje odgovarajuće ustavne kulture koja u celini oblikuje sadržinu takvog odnosa.
Pravni poredak Republike Srbije je jedinstven, propisuje odredba člana 4. stav 1. Ustava.10)
U teoriji se navode dva značenja pojma pravni sistem, koji nema isto pravo značenje kao pravni poredak.11)
Pravni poredak Republike Srbije je jedinstven, propisuje odredba člana 4. stav 1. Ustava.10)
U teoriji se navode dva značenja pojma pravni sistem, koji nema isto pravo značenje kao pravni poredak.11)
Odnos Krivičnog zakonika i Zakona o državnim službenicima
U postupku kontrole ustavnosti zakona Ustavni sud Republike Srbije polazeći od ove norme pravi razliku između organskih zakona kakav karakter ima ZOR (koji ne imenuje u sadržaju obrazloženja ove svoje odluke -podvukao B. Ž., već pominje isključivo KZ) i posebnih zakona o radnim odnosima (u primeru određena norma Zakona o državnim službenicima) i sistematskim tumačenjem izvodi zaključak da posebni zakoni ne mogu uređivati određene odnose na način na koji se narušava jedinstvo pravnog poretka.12) Evo kako se to obrazlaže u ovoj odluci Ustavnog suda koja naglašava da osnovni principi i pravni instituti predviđeni zakonom kojim se na sistemski način uređuje jedna oblast društvenih odnosa moraju da budu ispoštovani i u posebnim zakonima, osim ako je tim sistemskim zakonom izričito propisana mogućnost drugačijeg uređivanja istih pitanja i da je u konkretnom slučaju, institut pravnih posledica osude uređen Krivičnim zakonikom, kojim je izričito propisano da pravne posledice osude ne mogu nastupiti kad je za učinjeno krivično delo učiniocu izrečena uslovna osuda (ako ona ne bude opozvana) i nije data mogućnost drugačijeg uređivanja tog pitanja posebnim zakonima. Evo kako se to obrazlaže: „Pored izrečene krivične sankcije, pravnosnažna osuda za krivično delo uzrokuje i druge posledice na dalji život osuđenog, a u vidu ograničenja određenih civilnih prava. Ova ograničenja su predmet krivičnopravnog instituta pravnih posledica osude. Odredbama Krivičnog zakonika propisano je da osude za određena krivična dela ili na određene kazne mogu imati za pravnu posledicu prestanak, odnosno gubitak određenih prava ili zabranu sticanja određenih prava, a u okviru svake od ovih kategorija generički su propisane vrste pravnih posledica. U okviru pravnih posledica osude koje se odnose na prestanak ili gubitak određenih prava, između ostalog, predviđen je i prestanak radnog odnosa ili prestanak vršenja određenog poziva ili zanimanja. Saglasno Zakoniku, pravne posledice osude mogu se predvideti samo zakonom i nastupaju po sili zakona kojim su predviđene, danom pravnosnažnosti presude. Međutim, izričito je propisano da pravne posledice osude ne mogu nastupiti kad je za krivično delo učiniocu izrečena novčana kazna, uslovna osuda, ako ne bude opozvana, sudska opomena ili kad je učinilac oslobođen od kazne (član 94. stav 2. Zakonika). Dakle, prema odredbama Krivičnog zakonika, u slučaju uslovne osude za izvršeno krivično delo ne mogu nastupiti pravne posledice osude, bez obzira na presudom utvrđenu visinu kazne zatvora i vreme proveravanja.
Prema stavu Ustavnog suda izraženom u više odluka (npr. IUz-231/2009 od 22. jula 2010. godine, IUz-128/2012 od 3. aprila 2014. godine), ustavno načelo jedinstva pravnog poretka (član 4. stav 1. i član 194. stav 1. Ustava) nalaže da osnovni principi i pravni instituti predviđeni zakonom kojim se na sistemski način uređuje jedna oblast društvenih odnosa budu ispoštovani i u posebnim zakonima, osim ako je tim sistemskim zakonom izričito propisana mogućnost drugačijeg uređivanja istih pitanja. U konkretnom slučaju, institut pravnih posledica osude uređen je Krivičnim zakonikom, kojim je izričito propisano da pravne posledice osude ne mogu nastupiti kad je za učinjeno krivično delo učiniocu izrečena uslovna osuda (ako ona ne bude opozvana) i nije data mogućnost drugačijeg uređivanja tog pitanja posebnim zakonima.
Polazeći od izloženog, te budući da je osporenom odredbom člana 131. stav 1. tačka 2) Zakona o državnim službenicima uređen prestanak radnog odnosa po sili zakona kao pravna posledica osude za krivično delo, Ustavni sud je utvrdio da navedena odredba u delu koji glasi: ,,ili mu je izrečena uslovna osuda na kaznu zatvora od najmanje šest meseci bez obzira na period proveravanja za učinjeno krivično delo koje ga čini nedostojnim za obavljanje poslova državnog službenika”, nije u saglasnosti sa načelom jedinstva pravnog poretka iz člana 4. stav 1. i člana 194. stav 1. Ustava.“13)
1) Videti odredbu člana 2. Zakona o radu (,,Službeni glasnik RS”, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017 (Odluka Ustavnog suda), 113/2017, 95/2018 (Autentično tumačenje). U tekstu: ZOR.
2) O tome govori odredba člana 4. Zakona o državnim službenicima (,,Službeni glasnik RS”, br. 79/2005, 81/2005, 83/2005, 64/2007, 67/2007, 116/2008, 104/2009, 99/2014, 94/2017, 95/2018, 157/2020, 142/2022, 13/2025) (Odluka Ustavnog suda) čiji je naslov: Primena opštih propisa o radu i posebnog kolektivnog ugovora i koja glasi: Na prava i dužnosti državnih službenika koji nisu uređeni ovim ili posebnim zakonom ili drugim propisom primenjuju se opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor za državne organe (u daljem tekstu: poseban kolektivni ugovor).
Poseban kolektivni ugovor zaključuju Vlada i reprezentativni sindikati koji su osnovani za teritoriju Republike Srbije.
Na prava i dužnosti nameštenika primenjuju se opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor, ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno. U tekstu: ZODS.
3) U teoriji se u tumačenju ove norme ZOR navodi da: ,,tu vlada pravilo – lex specialis derogate lelegi generalis. Poseban zakon je specijalan zakon i ima jaču pravnu snagu od matičnog Zakona o radu. Zato i derogira njegove odredbe. Ali ako taj zakon ne sadrži specijalan propis, supsidijarno se primenjuju odgovarajuće odredbe matičnog zakona.“ (Zoran M. Ivošević i Milan Z. Ivošević: Komentar Zakona o radu, Drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Službeni glasnik, Beograd, 2007. godine)
4) Presuda Evropskog suda za ljudska prava od 30. 10. 2001 predstavka 29545/95, Pravni bilten ljudskih prava str. 8/19
5) Videti potpunije prof. dr Milorad D. Žižić: Uvod u pravo, Google pretraga.
6) Radomir D. Lukić, Budimir P. Košutić: Uvod u pravo, 22. izdanje, Univerzitet u Beogradu, Pravni fakultet u Beogradu, Biblioteka udžbenik, Centar za publikacije, Beograd, 2005.
7) „Za mišljenje konkretnog poretka, ,poredak, takođe pravno, nije u prvom redu pravilo ili zbir pravila, nego je, obrnuto, pravilo samo sastavni deo i sredstvo poretka. Shodno tome, mišljenje normi i mišljenje pravila jeste ograničeni, i to izvedeni, deo celokupnog i potpunog pravnonaučnog zadatka i rada. Norma ili pravilo ne stvaraju poredak; naprotiv, ona samo na tlu i u okviru nekog datog poretka ima izvesnu regulativnu funkciju s jednom relativno malom merom u sebi samostalnog, od stanja stvari nezavisnog važenja. Za čisto normativistički metod, naprotiv, karakteristično je što normu ili pravilo (nasuprot odluci ili konkretnom poretku) izoluje i apsolutizuje, proglašavajući ga objektivnim i neličnim – uzvišenim.“ (Šmit, 2003, 9-10). Za mišljenje konkretnog poretka, „poredak“, takođe pravno, nije u prvom redu pravilo ili zbir pravila, nego je, obrnuto, pravilo samo sastavni deo i sredstvo poretka. Shodno tome, mišljenje normi i mišljenje pravila jeste ograničeni, i to izvedeni, deo celokupnog i potpunog pravnonaučnog zadatka i rada. Norma ili pravilo ne stvaraju poredak; naprotiv, ona samo na tlu i u okviru nekog datog poretka ima izvesnu regulativnu funkciju s jednom relativno malom merom u sebi samostalnog, od stanja stvari nezavisnog važenja. Za čisto normativistički metod, naprotiv, karakteristično je što normu ili pravilo (nasuprot odluci ili konkretnom poretku) izoluje i apsolutizuje, proglašavajući ga objektivnim i neličnim – uzvišenim.“ Šmit, K. (2003). Tri vrste pravno naučnog mišljenja, Dosije, Beograd, 2003: 9-10), Tekst je citiran prema članku: Dr Miloš Prica, docent Pravnog fakulteta, Univerzitet u Nišu: Jedinstvo pravnog poretka kao ustavno načelo i zakonsko uređivanje oblasti pravnog poretka – ujedno izlaganje o unutrašnjem pravnom sistemu, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu, broj 78, godina LVII, 2018.
8) U teoriji se ovaj pojam definiše: ,,Sistematsko tumačenje podrazumijeva utvrđivanje pravog značenja pravne norme pomoću njenog povezivanja sa drugim pravnim normama sadržanim u pravnom sistemu. Suština takvog tumačenja proizilazi iz činjenice da se pravna norma može posmatrati kao integralni dio manjeg ili većeg skupa srodnih i međusobno povezanih normi, kojima se uređuju društveni odnosi u određenoj oblasti života i rada. Povezivanjem tih skupova u veće i složenije cjeline dobija se cjelovit sistem pravnih normi, odnosno cjelovit sistem prava”(Prof. dr Živko Kulić: Uvod u pravo, Evropski univerzitet, Brčko, str. 232
9) Videti odredbu člana 167. Ustava Republike Srbije ,,Službeni glasnik RS”, br. 98/2006, 16/2022 (Odluka o proglašenju Ustavnog zakona za sprovođenje Akta o promeni Ustava Republike Srbije – Amandmani I-XXIX – ,,Sl. glasnik RS”, br. 115/2021) U tekstu: Ustav.
10) Videti odredbu člana 4. Ustava Republike Srbije ,,Službeni glasnik RS”, br. 98/2006, 16/2022 (Odluka o proglašenju Ustavnog zakona za sprovođenje Akta o promeni Ustava Republike Srbije – Amandmani I – XXIX – ,,Sl. glasnik RS”, br. 115/2021)
11) U teoriji navode dva značenja ovog pojma: Pravne norme sistematizuju ili sređuju ustavotvorni i zakonodavni organi prema njihovoj pravnoj snazi na više i niže norme i to je hijerarhijsko značenje izraza pravni sistem. U ovom smislu sreće se još i naziv faktički ili vertikalni pravni sistem. Dinamičko mnoštvo pravnih normi, kako državnih tako i autonomnih, u svakom društvu čini celinu, „jedno relativno stabilno i koherentno jedinstvo gde vladaju posebne zakonitosti i postupci njihovog stvaranja primene menjanja i prestanka“ i „Drugo značenje izraza pravni sistem odnosi se na naučni pravni sistem opštih pravnih normi (državnih i autonomnih) koje pravna nauka sređuje u jednu koherentnu celinu prema obeležjima njihovog sadržaja, tj. prema obeležjima društvenih odnosa koji su tim normama regulisani. (Dr Gordana Vukadinović, redovni profesor Univerzitet u Novom Sadu, Pravni fakultet u Novom Sadu: Načela pravnog sistema, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 4/2014, str. 25 i 26)
12) U tekstu: Ustavni sud.
13) Odluka Ustavnog suda, broj IUz-56/2023 doneta na sednici održanoj 31. oktobra 2024. godine kojom je utvrđeno da odredbe člana 131. stav 1. tačka 2) u delu koji glasi: ,,ili mu je izrečena uslovna osuda na kaznu zatvora od najmanje šest meseci bez obzira na period proveravanja za učinjeno krivično delo koje ga čini nedostojnim za obavljanje poslova državnog službenika” i stav 2. Zakona o državnim službenicima (,,Službeni glasnik RS”, br. 79/05, 81/05 – ispravka, 83/05 – ispravka, 64/07, 67/07 – ispravka, 116/08, 104/09, 99/14, 94/17, 95/18, 157/20 i 142/22), nisu u saglasnosti sa Ustavom, Intermeks Indok.
U postupku kontrole ustavnosti zakona Ustavni sud Republike Srbije polazeći od ove norme pravi razliku između organskih zakona kakav karakter ima ZOR (koji ne imenuje u sadržaju obrazloženja ove svoje odluke -podvukao B. Ž., već pominje isključivo KZ) i posebnih zakona o radnim odnosima (u primeru određena norma Zakona o državnim službenicima) i sistematskim tumačenjem izvodi zaključak da posebni zakoni ne mogu uređivati određene odnose na način na koji se narušava jedinstvo pravnog poretka.12) Evo kako se to obrazlaže u ovoj odluci Ustavnog suda koja naglašava da osnovni principi i pravni instituti predviđeni zakonom kojim se na sistemski način uređuje jedna oblast društvenih odnosa moraju da budu ispoštovani i u posebnim zakonima, osim ako je tim sistemskim zakonom izričito propisana mogućnost drugačijeg uređivanja istih pitanja i da je u konkretnom slučaju, institut pravnih posledica osude uređen Krivičnim zakonikom, kojim je izričito propisano da pravne posledice osude ne mogu nastupiti kad je za učinjeno krivično delo učiniocu izrečena uslovna osuda (ako ona ne bude opozvana) i nije data mogućnost drugačijeg uređivanja tog pitanja posebnim zakonima. Evo kako se to obrazlaže: „Pored izrečene krivične sankcije, pravnosnažna osuda za krivično delo uzrokuje i druge posledice na dalji život osuđenog, a u vidu ograničenja određenih civilnih prava. Ova ograničenja su predmet krivičnopravnog instituta pravnih posledica osude. Odredbama Krivičnog zakonika propisano je da osude za određena krivična dela ili na određene kazne mogu imati za pravnu posledicu prestanak, odnosno gubitak određenih prava ili zabranu sticanja određenih prava, a u okviru svake od ovih kategorija generički su propisane vrste pravnih posledica. U okviru pravnih posledica osude koje se odnose na prestanak ili gubitak određenih prava, između ostalog, predviđen je i prestanak radnog odnosa ili prestanak vršenja određenog poziva ili zanimanja. Saglasno Zakoniku, pravne posledice osude mogu se predvideti samo zakonom i nastupaju po sili zakona kojim su predviđene, danom pravnosnažnosti presude. Međutim, izričito je propisano da pravne posledice osude ne mogu nastupiti kad je za krivično delo učiniocu izrečena novčana kazna, uslovna osuda, ako ne bude opozvana, sudska opomena ili kad je učinilac oslobođen od kazne (član 94. stav 2. Zakonika). Dakle, prema odredbama Krivičnog zakonika, u slučaju uslovne osude za izvršeno krivično delo ne mogu nastupiti pravne posledice osude, bez obzira na presudom utvrđenu visinu kazne zatvora i vreme proveravanja.
Prema stavu Ustavnog suda izraženom u više odluka (npr. IUz-231/2009 od 22. jula 2010. godine, IUz-128/2012 od 3. aprila 2014. godine), ustavno načelo jedinstva pravnog poretka (član 4. stav 1. i član 194. stav 1. Ustava) nalaže da osnovni principi i pravni instituti predviđeni zakonom kojim se na sistemski način uređuje jedna oblast društvenih odnosa budu ispoštovani i u posebnim zakonima, osim ako je tim sistemskim zakonom izričito propisana mogućnost drugačijeg uređivanja istih pitanja. U konkretnom slučaju, institut pravnih posledica osude uređen je Krivičnim zakonikom, kojim je izričito propisano da pravne posledice osude ne mogu nastupiti kad je za učinjeno krivično delo učiniocu izrečena uslovna osuda (ako ona ne bude opozvana) i nije data mogućnost drugačijeg uređivanja tog pitanja posebnim zakonima.
Polazeći od izloženog, te budući da je osporenom odredbom člana 131. stav 1. tačka 2) Zakona o državnim službenicima uređen prestanak radnog odnosa po sili zakona kao pravna posledica osude za krivično delo, Ustavni sud je utvrdio da navedena odredba u delu koji glasi: ,,ili mu je izrečena uslovna osuda na kaznu zatvora od najmanje šest meseci bez obzira na period proveravanja za učinjeno krivično delo koje ga čini nedostojnim za obavljanje poslova državnog službenika”, nije u saglasnosti sa načelom jedinstva pravnog poretka iz člana 4. stav 1. i člana 194. stav 1. Ustava.“13)
1) Videti odredbu člana 2. Zakona o radu (,,Službeni glasnik RS”, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017 (Odluka Ustavnog suda), 113/2017, 95/2018 (Autentično tumačenje). U tekstu: ZOR.
2) O tome govori odredba člana 4. Zakona o državnim službenicima (,,Službeni glasnik RS”, br. 79/2005, 81/2005, 83/2005, 64/2007, 67/2007, 116/2008, 104/2009, 99/2014, 94/2017, 95/2018, 157/2020, 142/2022, 13/2025) (Odluka Ustavnog suda) čiji je naslov: Primena opštih propisa o radu i posebnog kolektivnog ugovora i koja glasi: Na prava i dužnosti državnih službenika koji nisu uređeni ovim ili posebnim zakonom ili drugim propisom primenjuju se opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor za državne organe (u daljem tekstu: poseban kolektivni ugovor).
Poseban kolektivni ugovor zaključuju Vlada i reprezentativni sindikati koji su osnovani za teritoriju Republike Srbije.
Na prava i dužnosti nameštenika primenjuju se opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor, ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno. U tekstu: ZODS.
3) U teoriji se u tumačenju ove norme ZOR navodi da: ,,tu vlada pravilo – lex specialis derogate lelegi generalis. Poseban zakon je specijalan zakon i ima jaču pravnu snagu od matičnog Zakona o radu. Zato i derogira njegove odredbe. Ali ako taj zakon ne sadrži specijalan propis, supsidijarno se primenjuju odgovarajuće odredbe matičnog zakona.“ (Zoran M. Ivošević i Milan Z. Ivošević: Komentar Zakona o radu, Drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Službeni glasnik, Beograd, 2007. godine)
4) Presuda Evropskog suda za ljudska prava od 30. 10. 2001 predstavka 29545/95, Pravni bilten ljudskih prava str. 8/19
5) Videti potpunije prof. dr Milorad D. Žižić: Uvod u pravo, Google pretraga.
6) Radomir D. Lukić, Budimir P. Košutić: Uvod u pravo, 22. izdanje, Univerzitet u Beogradu, Pravni fakultet u Beogradu, Biblioteka udžbenik, Centar za publikacije, Beograd, 2005.
7) „Za mišljenje konkretnog poretka, ,poredak, takođe pravno, nije u prvom redu pravilo ili zbir pravila, nego je, obrnuto, pravilo samo sastavni deo i sredstvo poretka. Shodno tome, mišljenje normi i mišljenje pravila jeste ograničeni, i to izvedeni, deo celokupnog i potpunog pravnonaučnog zadatka i rada. Norma ili pravilo ne stvaraju poredak; naprotiv, ona samo na tlu i u okviru nekog datog poretka ima izvesnu regulativnu funkciju s jednom relativno malom merom u sebi samostalnog, od stanja stvari nezavisnog važenja. Za čisto normativistički metod, naprotiv, karakteristično je što normu ili pravilo (nasuprot odluci ili konkretnom poretku) izoluje i apsolutizuje, proglašavajući ga objektivnim i neličnim – uzvišenim.“ (Šmit, 2003, 9-10). Za mišljenje konkretnog poretka, „poredak“, takođe pravno, nije u prvom redu pravilo ili zbir pravila, nego je, obrnuto, pravilo samo sastavni deo i sredstvo poretka. Shodno tome, mišljenje normi i mišljenje pravila jeste ograničeni, i to izvedeni, deo celokupnog i potpunog pravnonaučnog zadatka i rada. Norma ili pravilo ne stvaraju poredak; naprotiv, ona samo na tlu i u okviru nekog datog poretka ima izvesnu regulativnu funkciju s jednom relativno malom merom u sebi samostalnog, od stanja stvari nezavisnog važenja. Za čisto normativistički metod, naprotiv, karakteristično je što normu ili pravilo (nasuprot odluci ili konkretnom poretku) izoluje i apsolutizuje, proglašavajući ga objektivnim i neličnim – uzvišenim.“ Šmit, K. (2003). Tri vrste pravno naučnog mišljenja, Dosije, Beograd, 2003: 9-10), Tekst je citiran prema članku: Dr Miloš Prica, docent Pravnog fakulteta, Univerzitet u Nišu: Jedinstvo pravnog poretka kao ustavno načelo i zakonsko uređivanje oblasti pravnog poretka – ujedno izlaganje o unutrašnjem pravnom sistemu, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu, broj 78, godina LVII, 2018.
8) U teoriji se ovaj pojam definiše: ,,Sistematsko tumačenje podrazumijeva utvrđivanje pravog značenja pravne norme pomoću njenog povezivanja sa drugim pravnim normama sadržanim u pravnom sistemu. Suština takvog tumačenja proizilazi iz činjenice da se pravna norma može posmatrati kao integralni dio manjeg ili većeg skupa srodnih i međusobno povezanih normi, kojima se uređuju društveni odnosi u određenoj oblasti života i rada. Povezivanjem tih skupova u veće i složenije cjeline dobija se cjelovit sistem pravnih normi, odnosno cjelovit sistem prava”(Prof. dr Živko Kulić: Uvod u pravo, Evropski univerzitet, Brčko, str. 232
9) Videti odredbu člana 167. Ustava Republike Srbije ,,Službeni glasnik RS”, br. 98/2006, 16/2022 (Odluka o proglašenju Ustavnog zakona za sprovođenje Akta o promeni Ustava Republike Srbije – Amandmani I-XXIX – ,,Sl. glasnik RS”, br. 115/2021) U tekstu: Ustav.
10) Videti odredbu člana 4. Ustava Republike Srbije ,,Službeni glasnik RS”, br. 98/2006, 16/2022 (Odluka o proglašenju Ustavnog zakona za sprovođenje Akta o promeni Ustava Republike Srbije – Amandmani I – XXIX – ,,Sl. glasnik RS”, br. 115/2021)
11) U teoriji navode dva značenja ovog pojma: Pravne norme sistematizuju ili sređuju ustavotvorni i zakonodavni organi prema njihovoj pravnoj snazi na više i niže norme i to je hijerarhijsko značenje izraza pravni sistem. U ovom smislu sreće se još i naziv faktički ili vertikalni pravni sistem. Dinamičko mnoštvo pravnih normi, kako državnih tako i autonomnih, u svakom društvu čini celinu, „jedno relativno stabilno i koherentno jedinstvo gde vladaju posebne zakonitosti i postupci njihovog stvaranja primene menjanja i prestanka“ i „Drugo značenje izraza pravni sistem odnosi se na naučni pravni sistem opštih pravnih normi (državnih i autonomnih) koje pravna nauka sređuje u jednu koherentnu celinu prema obeležjima njihovog sadržaja, tj. prema obeležjima društvenih odnosa koji su tim normama regulisani. (Dr Gordana Vukadinović, redovni profesor Univerzitet u Novom Sadu, Pravni fakultet u Novom Sadu: Načela pravnog sistema, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 4/2014, str. 25 i 26)
12) U tekstu: Ustavni sud.
13) Odluka Ustavnog suda, broj IUz-56/2023 doneta na sednici održanoj 31. oktobra 2024. godine kojom je utvrđeno da odredbe člana 131. stav 1. tačka 2) u delu koji glasi: ,,ili mu je izrečena uslovna osuda na kaznu zatvora od najmanje šest meseci bez obzira na period proveravanja za učinjeno krivično delo koje ga čini nedostojnim za obavljanje poslova državnog službenika” i stav 2. Zakona o državnim službenicima (,,Službeni glasnik RS”, br. 79/05, 81/05 – ispravka, 83/05 – ispravka, 64/07, 67/07 – ispravka, 116/08, 104/09, 99/14, 94/17, 95/18, 157/20 i 142/22), nisu u saglasnosti sa Ustavom, Intermeks Indok.