PROCESNO PRAVO
Parnični postupak – predlog za ponavljanje postupka
U postupku povodom predloga za ponavljanje postupka stranka nema postulacionu sposobnost, pa predlog u njeno ime mora podneti punomoćnik – advokat.
PROCESNO PRAVO
Prekid parničnog postupka
Kada je usled smrti stranke u parničnom postupku prvostepeni sud doneo rešenje o prekidu postupka, za nastavak postupka je morao doneti posebno rešenje koje se uručuje strankama, jer od dana prijema teku zakonski rokovi.
USTAVNO PRAVO
Dozvoljenost revizije u parnici iz radnog odnosa
Stanovište Vrhovnog kasacionog suda o nedozvoljenosti revizije izjavljene protiv drugostepene presude kojom je preinačena nižestepena presuda, tako što je odbijen tužbeni zahtev u parnici iz radnog odnosa, nije zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju procesnog zakona.
PROCESNO PRAVO
Ponavljanje postupka zbog novih činjenica i dokaza
“Nove činjenice i novi dokazi“ na osnovu kojih se predlaže ponavljanje pravnosnažno okončanog postupka moraju postojati do pravnosnažnosti odluke u vezi sa kojom se zahteva ponavljanje postupka, a koje stranka iz objektivnih razloga, bez svoje krivice, nije mogla da iznese, odnosno predloži do zaključenja glavne rasprave.
PROCESNO PRAVO
Izdavanje platnog naloga
Ako parnični sud ne usvoji predlog za izdavanje platnog naloga, nastaviće postupak po tužbi u skladu sa odredbama zakona koje važe za opšti parnični postupak.
PROCESNO PRAVO
Održavanje ročišta u sporu male vrednosti
U sporu male vrednosti ročište za glavnu raspravu održava se uvek kada su parnične stranke uredno pozvane.
UDK: 347.921.6(497.6)
347.921.6(497.11)
TROŠKOVI PARNIČNOG POSTUPKA: KVANTITATIVNI USPJEH U PRAVU BOSNE I HERCEGOVINE, SA OSVRTOM NA PRAVO REPUBLIKE SRBIJE II deo
Dr sc. Adis Poljić, sudija u Osnovnom sudu u Zvorniku.
Rezime: Predmet rada je kvantitativni uspjeh u parnici kod dosuđivanja troškova parničnog postupka u pravu Bosne i Hercegovine, ali se u okviru analize cijeni i praksa sudova Republike Srbije. U radu je dat i poseban osvrt na pravo Republike Srbije. Pravna pravila za utvrđivanje uspjeha u parnici identična su u obje države, tako da se mišljenja iz jedne države mogu primijeniti u drugoj. Pored sudske prakse iz navedenih država, u radu je korištena i sudska praksa sudova iz Republike Hrvatske i Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
Kvantitativni metod za utvrđivanje uspjeha u parnici je objektivni metod, kod kojeg je mjerodavna vrijednost postavljenog i usvojenog tužbenog zahtjeva, sa tim da se zanemaruje vrsta tužbenog zahtjeva. I pored njegove objektivnosti, način na koji se uspostavlja objektivnost doveo je do različitih metoda utvrđivanja uspjeha u parnici. Može se reći da je u praksi najviše zastupljeno mišljenje da se troškovi parničnog postupka obračunavaju cijeneći uspjeh parničnih stranaka dovodeći u vezu prvobitno postavljeni i usvojeni tužbeni zahtjev, s tim da se cijeni i vrijednost predmeta spora. Kod ovog metoda cijeni se uspjeh tužioca i tuženog, te je ovaj metod u skladu sa pravilima parničnog postupka. U radu su analizirani i drugi metodi koji se primjenjuju u sudskoj praksi, ali se za sve ove metode ne može reći da su u skladu sa pravilima parničnog postupka.
Ključne riječi: parnični postupak, troškovi, uspjeh, kvantitativni uspjeh.
UDK: 347.921.6(497.6)
347.921.6(497.11)
TROŠKOVI PARNIČNOG POSTUPKA: KVANTITATIVNI USPJEH U PRAVU BOSNE I HERCEGOVINE, SA OSVRTOM NA PRAVO REPUBLIKE SRBIJE
I deo
Dr sc. Adis Poljić, sudija u Osnovnom sudu u Zvorniku.
Rezime: Predmet rada je kvantitativni uspjeh u parnici kod dosuđivanja troškova parničnog postupka u pravu Bosne i Hercegovine, ali se u okviru analize cijeni i praksa sudova Republike Srbije. U radu je dat i poseban osvrt na pravo Republike Srbije. Pravna pravila za utvrđivanje uspjeha u parnici identična su u obje države, tako da se mišljenja iz jedne države mogu primijeniti u drugoj. Pored sudske prakse iz navedenih država, u radu je korištena i sudska praksa sudova iz Republike Hrvatske i Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
Kvantitativni metod za utvrđivanje uspjeha u parnici je objektivni metod, kod kojeg je mjerodavna vrijednost postavljenog i usvojenog tužbenog zahtjeva, sa tim da se zanemaruje vrsta tužbenog zahtjeva. I pored njegove objektivnosti, način na koji se uspostavlja objektivnost doveo je do različitih metoda utvrđivanja uspjeha u parnici. Može se reći da je u praksi najviše zastupljeno mišljenje da se troškovi parničnog postupka obračunavaju cijeneći uspjeh parničnih stranaka dovodeći u vezu prvobitno postavljeni i usvojeni tužbeni zahtjev, s tim da se cijeni i vrijednost predmeta spora. Kod ovog metoda cijeni se uspjeh tužioca i tuženog, te je ovaj metod u skladu sa pravilima parničnog postupka. U radu su analizirani i drugi metodi koji se primjenjuju u sudskoj praksi, ali se za sve ove metode ne može reći da su u skladu sa pravilima parničnog postupka.
Ključne riječi: parnični postupak, troškovi, uspjeh, kvantitativni uspjeh.
UDK: 347.94:331.109(497.11)
TERET DOKAZIVANJA U RADNOM SPORU
Borivoje Gajić, sudija Apelacionog suda u Novom Sadu.
„Ko negira ne treba da dokazuje“
Rezime: Dokazivanje je procesna delatnost suda i stranaka u parničnom postupku uz učešće eventualno drugih učesnika u sporu (umešača), radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, kako bi se obezbedio pravilan osnov za sudsku odluku. Pravilna primena materijalnog prava na osnovu koga sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje o osnovanosti tužbenog zahteva direktno je uslovljena pravilnim i potpunim utvrđenjem činjeničnog stanja u sporu. Da bi se utvrdilo pravilno i potpuno činjenično stanje sud prvenstveno mora pravilno primeniti procesna pravila o dokazivanju odlučnih činjenica. Dokazivanje je prvenstveno procesna aktivnost suda ali i parničnih stranaka usmerena na izvođenje dokaza radi utvrđenja istinitosti činjeničnih tvrdnji stranaka. Cilj dokazivanja je izvođenje logičkog zaključka o osnovanosti tužbenog zahteva. Predmet dokazivanja su određene tvrdnje parničnih stranaka o postojanju ili nepostojanju pravno relevantnih činjenica za donošenje odluke koje su s obzirom na prirodu spora odlučne za pravilnu primenu materijalnog prava. Dužnost je stranke u parnici da iznese činjenice na kojima zasniva svoj zahtev i predloži dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi, tako da svaka stranka mora imati aktivnu ulogu u toku trajanja postupka, jer se samo na osnovu sprovedenog raspravljanja o spornim činjenicama i na osnovu dokaza koje sud izvede mogu utvrditi odlučne činjenice za odluku o tužbenom zahtevu. Radni spor ima svoje karakteristike, kako u odnosu na specifičan položaj stranaka u sporu (zaposlenog u odnosu na poslodavca), tako i u odnosu na predmet spora (ocene zakonitosti odluke poslodavca). Predmet spora u radnom sporu u užem smislu, čiji je predmet ocena zakonitosti odluke poslodavca kojom je odlučeno o pravu, obavezi i odgovornosti zaposlenog određuje i sam redosled dokazivanja kao i odlučne činjenice koje sud treba utvrditi po službenoj dužnosti. Materijalnopravni odnos stranaka tužioca kao zaposlenog i tuženog kao njegovog poslodavca zbog specifičnog podređenog položaja zaposlenog i položaja subordinacije, pravila o teretu dokazivanja u odnosu na opštu parnicu drugačije raspodeljuje o čemu se u sudskoj praksi često ne vodi računa i dolazi do povrede istih pravila. Ovaj članak je pokušaj da se na neke dileme ukaže i utvrde neka pravila po kojim se utvrđuju odlučne činjenice u radnom sporu čiji je predmet ocena zakonitosti odluke poslodavca.(1)
Ključne reči: parnični postupak, radni spor, teret dokazivanja, raspravno načelo, načelo materijalne istine, dokazivanje, ocena dokaza, donošenje odluke.
UDK: 347.952
POGREŠNA I NEPRAVILNA PRIMENA PRAVNE NORME IZ ČLANA 20. STAV 7. ZIO U PARNICI ZA NAKNADU ŠTETE ZBOG PROTIVZAKONITOG RUŠENJA OBJEKTA
– Ne proizvode pravno dejstvo raspolaganja imovinom koja izvršni dužnik učini nakon prijema rešenja o izvršenju, odnosno zaključka kojim se određuje izvršenje –
Prof. dr Nebojša Šarkić, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Union.
Rezime: Članom 10. Zakona o izvršenju i obezbeđenju propisano je da „postupku izvršenja i obezbeđenja shodno se primenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno“, a nijednim propisom nije propisano da se procesna odredba člana 20. stav 7. ZIO primenjuje u parničnom postupku.
Stoga pozivanje suda u parničnom postupku na odredbe izvršnog prava i to člana 20. stav 7. ZIO a u vezi sa aktivnom legitimacijom nije moguće jer nije ni bilo predmet razmatranja u izvršnom postupku, pa samim tim ovakav pravni stav nije održiv. Ako se pri tome izvršni postupak vodio po Zakonu o izvršnom postupku, a u ovom zakonu nije postojala ovakva odredba, naknadno pozivanje na član 20. stav 7. ZIO nije moguća i zbog toga što bi se time uvela ustavno nedozvoljena retroaktivnost.
Ključne reči: izvršenje, parnični postupak, retroaktivnost zakona.